Kraljevina Danska

Prije četiri godine imala sam priliku otputovati u Dansku. Putovanje se organiziralo u sklopu projekta razmjene učenika, te sam bila smještena u jednoj danskoj obitelji. Oni doduše ne žive u Kopenhagenu, nego u malom gradiću Neastvedu ( odnos Neastveda i Kopenhagene je nešto kao da usporedite Samobor i Zagreb).

Put do Danske trajao je dvadesetak sati, autobusom i zatim trajektom. Iako je bilo naporno, isplatilo se. Danska se nalazi sjeverno od Njemačke, jugozapadno od Švedske te južno od Norveške. Klima je po svojoj definiciji umjerena, bez pretjerano visokih ili nisih temperatura. Moje iskustvo govori da je ipak bolje da za Dansku spremite puno tople odjeće, jer ćete muku mučiti s njihovim hladnim vjetrom koji je za vrijeme mog boravka konstantno puhao. Osim odjeće treba ponijeti i popriličan džeparac, naime cijene u Danskoj možete računati ovako; uzmete cijenu željenog proizvoda kod nas i pomnožite s tri.

Iako je uvriježeno mišljenje o sjevernjacima kao hladnim ljudima, iznenadila sam se kad sam vidjela da je to potpuni stereotip. Danci su se pokazali kao vrlo srdačni domaćini, a mene je osobno iznenadilo kolko su zapravo puno otvoreniji od nas Hrvata i oduševila me činjenica da su puno manje konzervativni od nas. Ali iznenadili smo i mi njih! Prvo pitanje koje su nam uputili kad smo stigli bilo je posjedujemo li kompjutere, a imali su i šok na licima kad su vidjeli da imamo iPode. Naime, oni su puno slušali o siromaštvu naše zemlje, pa su ostali u čudu kad su vidjeli da mi ipak imamo kontakta s tehnološkim novitetima. A začudila ih je i činjenica da dobivamo džeparac od roditelja i da su najčešće roditelji ti koji nam pomaži pri kupnji prvog auta/stana. Kod njih je uvriježeno pravilo da svi rade za vrijeme svog školovanja, najčešće trgaju karte u kino ili rade u staračkim domovima. Za to dobivaju oko poprilici 5000 hrvatskih kuna.

Osim izlazak i razgledavanja, dio dana provodili smo u njihovoj školi i slušali smo njihova predavanja. Kod njih ne postoji školsko zvono, školski sat traje sat i pol,a odnos profesor-učenik je prijateljski i oslovlaljaju se s "ti". Profesori čak i izlaze s njima van.Škola izgleda poput dvorca, a imaju i vlastiti muzički studio unutar škole i pozornice za izvođenje predstava.

 

I još nešto! Ukoliko odete u Dansku pazite što pričate po dućanima i cesti, mogli bi vas razumjeti. U Danskoj živi puno izbjeglica iz Bosne, koji uglavnom rade po velikim šoping centrima, i jedva čekaju kada dodje netko iz naših krajeva. Čak smo i u njihovoj srednjoj školi upoznali jednu čistačicu iz Bosne koja nam je onda besplatno davala sendviče koje smo inače kupovali za užinu. 

*autorske fotografija