Kod mene je već postala tradicija da Novu godinu dočekam van Zagreba, u nekom drugom europskom gradu. Ove godine moj odabir je pao na
Budimpeštu.
Iako je prošla mnoge ratove, vladavine i režime ona odiše nekom posebnom otmjenošću i posebnošću.
Žila kucavica koja danas razdvaja , ali i spaja dva grada, jest Dunav.
S lijeve strane njegove obale smjestio se Budim, a s desne imamo pogled na nepreglednu ravnicu gdje se pruža Pešta.
Budimpešta danas nema neki konkretni centar, no većina turista i stanovnika "glavnom ulicom" i "centrom" naziva ulicu Vaci koja se nalazi s peštanske strane, odmah uz Elizabetin most. Ulica je ispunjena otmjenim dućanima, a na njenom kraju nalazi se i jedna od najpoznatijih slastičarni u gradu, "Gerbeaud" gdje se pripremaju istoimeni kolači poznati širom Europe.
Mađari su poznati i po svojoj prilično začinjenoj hrani, čiji je jedan od glavnih sastojaka ljuta crvena paprika. Oni koju su u Budimpešti prvi put obavezno moraju probati poznati mađarski gulaš( mješavina govedine i povrća). Osim začina i crvene paprike, kao suvenir se kupuje i kolač sira. Sve vezano uz hranu najbolje je kupiti na glavnoj budimpeštanskoj zatvorenoj tržnici Nagyvasarcsarnok na peštanskoj strani, nedaleko mosta Slobode.
Isto tako, jedan od prepoznatljivih simbola Mađarske jesu tzv. čarde. To su male gostione u kojima uz jelo i piće možete uživati i u romskoj glazbi.
Kao što nema određeno centar, tako Budimpešta nema ni neki određeni dio grada predviđen za izlaske. Noćne klubove i brojne kafiće možete pronaći u raznim dijelovima grada. Radno vrijeme nije ograničeno pa barovi često rade do zore. Cijene za ulazak u klub nisu skupe, a cijene pića kreću se kao u Zagrebu, jedino je pivo nešto jeftinije nego kod nas.
U ovo blagdansko vrijeme Budimpšeta se može pohvaliti tzv. Božićnim festivalom koji se odvija na Vorosmarty trgu, na kojem možete pronaći u mnogobrojnim drvenim kućicama apsolutno sve- od tradicionalnih obrta, darova i dekoracija, do kuhanog vina i finih kolača. Posebnost ovog festivala jest da se on organizira s ciljem upoznavanja posjetitelja s tradicionalnom mađarskom hranom i piće, običajima i obrtništvom.
Budući madžarski spada u ugro-finsku skupinu, kao takav nam je potpuno stran, jer se niti jedna njihova riječ ne može povezati s nekom nama sličnom. Iako u Budimpešti gotovo svi govore engleski, zbog velikog broja Austrijanaca i Nijemaca koji dolaze kod njih na odmor, lakše ćete se sporazumjeti na njemačkom nego na engleskom.
I za sam kraj, problem taksista. Budući da nisam bila smještena u samom centru, a metroi rade samo do 23:00 sata, moje glavno prijevozno sredstvo je bio taksi. Kada dođete u Budimpeštu shvatite da su naši taksisti mile majke prema njihovima. Osim što uopće ne pali taksimetre i ne koriste ih, pokušati će vas prevariti na svakom koraku. Dok smo neki rutu od centa do hotela platili 2 000forinti, naši prijatelji su istu tu platiti 5 000forinti. Jedini način kako smo uspjeli preživjeti napad tih lihvara ( a koji predlažem i vama ukoliko vas put tamo nanese) bio je da čim smo došli do taksija rekli bismo da raspolažemo samo s 2 000forinti i neka uzmu ili ostave. Neki bi pristali odma, neke je trebalo malo nagovoriti, no u samoj konačnici pokazalo se kao dobra formula.
*autorske fotografije
Nema komentara:
Objavi komentar