Kraljevina Danska

Prije četiri godine imala sam priliku otputovati u Dansku. Putovanje se organiziralo u sklopu projekta razmjene učenika, te sam bila smještena u jednoj danskoj obitelji. Oni doduše ne žive u Kopenhagenu, nego u malom gradiću Neastvedu ( odnos Neastveda i Kopenhagene je nešto kao da usporedite Samobor i Zagreb).

Put do Danske trajao je dvadesetak sati, autobusom i zatim trajektom. Iako je bilo naporno, isplatilo se. Danska se nalazi sjeverno od Njemačke, jugozapadno od Švedske te južno od Norveške. Klima je po svojoj definiciji umjerena, bez pretjerano visokih ili nisih temperatura. Moje iskustvo govori da je ipak bolje da za Dansku spremite puno tople odjeće, jer ćete muku mučiti s njihovim hladnim vjetrom koji je za vrijeme mog boravka konstantno puhao. Osim odjeće treba ponijeti i popriličan džeparac, naime cijene u Danskoj možete računati ovako; uzmete cijenu željenog proizvoda kod nas i pomnožite s tri.

Iako je uvriježeno mišljenje o sjevernjacima kao hladnim ljudima, iznenadila sam se kad sam vidjela da je to potpuni stereotip. Danci su se pokazali kao vrlo srdačni domaćini, a mene je osobno iznenadilo kolko su zapravo puno otvoreniji od nas Hrvata i oduševila me činjenica da su puno manje konzervativni od nas. Ali iznenadili smo i mi njih! Prvo pitanje koje su nam uputili kad smo stigli bilo je posjedujemo li kompjutere, a imali su i šok na licima kad su vidjeli da imamo iPode. Naime, oni su puno slušali o siromaštvu naše zemlje, pa su ostali u čudu kad su vidjeli da mi ipak imamo kontakta s tehnološkim novitetima. A začudila ih je i činjenica da dobivamo džeparac od roditelja i da su najčešće roditelji ti koji nam pomaži pri kupnji prvog auta/stana. Kod njih je uvriježeno pravilo da svi rade za vrijeme svog školovanja, najčešće trgaju karte u kino ili rade u staračkim domovima. Za to dobivaju oko poprilici 5000 hrvatskih kuna.

Osim izlazak i razgledavanja, dio dana provodili smo u njihovoj školi i slušali smo njihova predavanja. Kod njih ne postoji školsko zvono, školski sat traje sat i pol,a odnos profesor-učenik je prijateljski i oslovlaljaju se s "ti". Profesori čak i izlaze s njima van.Škola izgleda poput dvorca, a imaju i vlastiti muzički studio unutar škole i pozornice za izvođenje predstava.

 

I još nešto! Ukoliko odete u Dansku pazite što pričate po dućanima i cesti, mogli bi vas razumjeti. U Danskoj živi puno izbjeglica iz Bosne, koji uglavnom rade po velikim šoping centrima, i jedva čekaju kada dodje netko iz naših krajeva. Čak smo i u njihovoj srednjoj školi upoznali jednu čistačicu iz Bosne koja nam je onda besplatno davala sendviče koje smo inače kupovali za užinu. 

*autorske fotografija

Zemlja paprike, ljutog gulaša i varljivih taksista

Kod mene je već postala tradicija da Novu godinu dočekam van Zagreba, u nekom drugom europskom gradu. Ove godine moj odabir je pao na Budimpeštu.

Iako je prošla mnoge ratove, vladavine i režime ona odiše nekom posebnom otmjenošću i posebnošću.
Žila kucavica koja danas razdvaja , ali i spaja dva grada, jest Dunav.

S lijeve strane njegove obale smjestio se Budim, a s desne imamo pogled na nepreglednu ravnicu gdje se pruža Pešta.

Budimpešta danas nema neki konkretni centar, no većina turista i stanovnika "glavnom ulicom" i "centrom" naziva ulicu Vaci koja se nalazi s peštanske strane, odmah uz Elizabetin most. Ulica je ispunjena otmjenim dućanima, a na njenom kraju nalazi se i jedna od najpoznatijih slastičarni u gradu, "Gerbeaud" gdje se pripremaju istoimeni kolači poznati širom Europe.

Mađari su poznati i po svojoj prilično začinjenoj hrani, čiji je jedan od glavnih sastojaka ljuta crvena paprika. Oni koju su u Budimpešti prvi put obavezno moraju probati poznati mađarski gulaš( mješavina govedine i povrća). Osim začina i crvene paprike, kao suvenir se kupuje i kolač sira. Sve vezano uz hranu najbolje je kupiti na glavnoj budimpeštanskoj zatvorenoj tržnici Nagyvasarcsarnok na peštanskoj strani, nedaleko mosta Slobode.

Isto tako, jedan od prepoznatljivih simbola Mađarske jesu tzv. čarde. To su male gostione u kojima uz jelo i piće možete uživati i u romskoj glazbi.

Kao što nema određeno centar, tako Budimpešta nema ni neki određeni dio grada predviđen za izlaske. Noćne klubove i brojne kafiće možete pronaći u raznim dijelovima grada. Radno vrijeme nije ograničeno pa barovi često rade do zore. Cijene za ulazak u klub nisu skupe, a cijene pića kreću se kao u Zagrebu, jedino je pivo nešto jeftinije nego kod nas.

U ovo blagdansko vrijeme Budimpšeta se može pohvaliti tzv. Božićnim festivalom koji se odvija na Vorosmarty trgu, na kojem možete pronaći u mnogobrojnim drvenim kućicama apsolutno sve- od tradicionalnih obrta, darova i dekoracija, do kuhanog vina i finih kolača. Posebnost ovog festivala jest da se on organizira s ciljem upoznavanja posjetitelja s tradicionalnom mađarskom hranom i piće, običajima i obrtništvom.

Budući madžarski spada u ugro-finsku skupinu, kao takav nam je potpuno stran, jer se niti jedna njihova riječ ne može povezati s nekom nama sličnom. Iako u Budimpešti gotovo svi govore engleski, zbog velikog broja Austrijanaca i Nijemaca koji dolaze kod njih na odmor, lakše ćete se sporazumjeti na njemačkom nego na engleskom.
I za sam kraj, problem taksista. Budući da nisam bila smještena u samom centru, a metroi rade samo do 23:00 sata, moje glavno prijevozno sredstvo je bio taksi. Kada dođete u Budimpeštu shvatite da su naši taksisti mile majke prema njihovima. Osim što uopće ne pali taksimetre i ne koriste ih, pokušati će vas prevariti na svakom koraku. Dok smo neki rutu od centa do hotela platili 2 000forinti, naši prijatelji su istu tu platiti 5 000forinti. Jedini način kako smo uspjeli preživjeti napad tih lihvara ( a koji predlažem i vama ukoliko vas put tamo nanese) bio je da čim smo došli do taksija rekli bismo da raspolažemo samo s 2 000forinti i neka uzmu ili ostave. Neki bi pristali odma, neke je trebalo malo nagovoriti, no u samoj konačnici pokazalo se kao dobra formula.

*autorske fotografije

Šerbedžija i Tadić u Lisinskom

Točno dvije godine nakon prvog koncerta kojeg su održali u KD Vatroslava Lisinskog  Rade Šerbedžija i  Miroslav Tadić, sinoć su se vratili u isti prostor kako bi promovirali novi album "Ponekad dolazim, ponekad odlazim". To je drugi album Rade Šerbedžije i Miroslav Tadića u kojem je naglasak stavljen na pjesmu 'Moja božićna' za koju su tekst napisali Rade i njegova supruga.

Pojačani s New Cinema Bandom te s April Guthrie na violončelu, pred polovično popunjenu dvoranu izašli su malo poslije 20 sati, te tamo ostali dva i pol sata. Čim je izašao na pozornicu, Šerbedžija je okupljenima zaželio dobrodošlicu te sretan Božić.Sredinu nastupa obilježio je odlazak New Cinema Banda, te su Šerbedžija i Tadić sami izveli "Imam pjesmu za tebe", "Izlezi vido", a na "Eleno kerko, eleno" pridružila im se na pozornici Šerbedžijina kći Nina. Koncert je nastavljen s pjesmama "Milica", "Moja božićna", "Walking After Midnight" otpjevala je Guthrie, a slijedile su "Gumbelijum Roža" i "Nina Končareva".

Dio  scenografije na pozornici je i ovaj put činila butelja crnog vina s par čaša, pa se Rade našalio da je 'jedna od naših privilegija da možemo piti na pozornici, dok vi u publici ne možete - ali mi pijemo i za vas'. Koncert je lagano priveden kraju pjesmama "Aida", "Aoj Liko", "Pjesma za Bekima", "Tvoje nježne godine", "La canzone di Barbara" i "Ne daj se, Ines". Posljednja pjesma koncerta bio je prepjev poznate "Besame Mucho" uz čije smo taktove lagano napuštali dvoranu.

*autorske fotografije

Zabranjena vrata

2006. godine Zagrebačko kazalište mladih organiziralo je audiciju za mjuzikl "Zabranjena vrata". Ja se na audiciji nisam pojavila. Čak se ni ne sjećam razloga zašto nisam otišla.

Nakon dva mjeseca moja voditeljica dramske grupe, koja je ujedno i redateljica "Zabranjenih" na jednom satu dramske me pitala bi li htjela glumiti u predstavi jer joj se čini da bi bila idealna za ulogu glavne negativke. I tako sam ja došla na probu za predstavu. Dali su mi da malo pjevam da mi ispitaju glas, onda sam morala i nešto otplesati, glumila dio teksta i nakon pola sata odlučeno je da dobivam ulogu. I tako sam se ja priključila ostatku ekipe i počela s njima stvarati predstavu.

O čemu se tu zapravo radi?
Mladi koji se liječe u bolniic počinju prelaziti s ženskog na muški odjel, što je strogo zabranjeno, a vrata se tada počinju zaključavati što uzrokuje mnoge smiješne događaje.

Probe su trajale nekoliko mjeseci uglavnom vikendima. Cijele dane smo provodili u kazalištu. I iako je tada bilo prilično naporno, i ponekad nam je već svega bilo dosta, danas nam čak ponekad i nedostaju te silne probe. Pekara "Dinara"i "Pingvin" postali su naša glavna mjesta za obroke, a "Thalija" i nekadašnji "Hard rock" bila su mjesta gdje bi se našli na kavi prije i poslije probe.

Nakon nekoliko mjeseci došlo je i vrijeme za premijeru na kojoj smo se svi od reda tesli od treme i straha . Od naše premijere do danas došli smo do 100-te izvedbe naše predstave.
Ove godine trebali bi ju i obilježiti svečanom izvedbom koja će ujedno biti i zadnja jer smo svi prilično narasli, pa glavni muški glumci sa svojim ( sada već čvrstim) bradama ne djeluju pretjerano uvjerljivo kao dečkići od četrnaest godina.

Osim izvedbi u Zagrebu, gostovali smo u brojnim drugim gradovima u Hrvatskoj i izvan nje, ove godine prijavljeni smo i za festival u Estoniji, pa se nadamo da ćemo tim festivalom obilježiti prekrasne četiri godine rada na ovoj predstavi.
*autorske fotografije

Božićni sajam

Tradicionalni Božićni sajam u organizaciji Međunarodnog kluba žena koji se prošlu nedjelju održavao u Arena Centru svečano je otvorila Tatjana Josipović. Tijekom dana predstavnici više od 30 zemalja prodavali su igračke i hranu specifičnu za svaku od država. Sav prikupljeni prihod darovati će se Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec, ustanovu za djecu s posebnim potrebama.

Božićni sajam, ove godine već 16. po redu, tradicionalno podržavaju domaće i strane tvrtke, veleposlanstva te lokalna i međunarodna zajednica. 

Ideja Sajma je prikazati svu različitost nacija koje Klub okuplja te zajedničkim snagama pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Neke od zemalja koje sudjeluju su Japan, Brazil, Albanija, Bosna i Hercegovina, Rusija, Izrael, Njemačka, Mađarska, Amerika, Engleska, Francuska, Italija, Slovenija, Češka Republika, Austrija, Švedska, Belgija...

Ustanova za djecu s teškoćama u razvoju i autizmom, Centar za odgoj i obrazovanje Čakovec, kojoj su namijenjena prikupljena sredstva ovogodišnjeg Sajam, donacijom će preurediti unutarnje prostore te sagraditi dječje igralište u dvorištu škole čime će se omogućiti humaniji uvjeti rada djeci i predanom osoblju.

Proteklih godina kroz dobrotvorne aktivnosti Klub je pomogao opremiti Odjel za humanu reprodukciju bolnice Vuk Vrhovac, Klaićeve bolnice, Opće Bolnice Šibenik, Ozane, Doma za stare i nemoćne u Požegi, Raši, vrtića u Kninu i raznim drugim ustanovama u Hrvatskoj.

 Međunarodni klub žena je nevladina, neprofitna udruga koja okuplja dame različitih nacionalnosti koje žive u Hrvatskoj. Jedan od najvažnijih ciljeva Kluba je prikupljanje financijskih sredstava u dobrotvorne svrhe za pomoć organizacijama koje rade za dobrobit djece i žena.
*autorske fotografije

Čarolija Yanna Tiersena

U prepunoj Tvornici sinoć je po prvi put nastupio sjajni francuski kompozitor i glazbenik Yann Tiersen.Široj publici poznat je kao autor sjajne glazbe u filma "Amelie" i "GoodBye, Lenin!", ali Yann Tiersen je više od toga. Ovaj multitalentirani glazbenik izdao je 13 albuma i skladao glazbu za nekoliko filmova. U Zagreb je došao kako bi promovirao svoj posljednji album "Dust Lane". Album je stvaran dvije godine, a Tiersen je osim komponiranja pjesama odsvirao i sve instrumente osim udaraljka.

Prije samog Tiersena nastupio je dvojac Lonski i Classen, koji su publici pružili pola sata ugodne atmosfere. Uslijedilo je pola sata stanke, te je u točno 22:30 na pozornicu stupio Tiersen. Sve što smo od njega čuli bilo je nekoliko "thank you", no zato je svojom glazbom oduševio publiku. Iako su mnogu očekivali nježne i polagane zvukove popularne "Amelie" Tiersen je ovaj put publici hrabro predstavio svoj žešći zvuk. Tek je na sredini koncerta na violini izveo pjesmu iz Amelie "Sur le fil" koja je inače namjenjena klavirskoj izvedbi, a na samom kraju imali smo priliku čuti "La vas d Amelie".

Sat vremena regularnog dijela i vraćanje na bis prošli su u trenu. Bio je to odličan koncert odličnog benda.

Više informacija o koncertnoj turneji možete pronaći ovdje : www.yanntiersen.com
*autorske fotografije

Muzej posvećen ljubavi

Što je dulja ljubavna veza u kojoj smo bili to je veći broj ostatakak koji ostaju s nama nakon nje. Bezbroj plišanaca, ruža, cd-ova, majice, cipela, šešira, parfema, karta s koncerata ostaju nam kao podsjetnik na nekadašnje sretne dane. Svi oni postaju neželjeni u našim domovima. Baciti ih u smeće? Pokloniti? Ritualno spaliti?
Olinka Vištica i Dražen Grubišić nude rješenje. Ovaj bivši ljubavni par inspiriran vlastitom ljubavnom pričom odlučio je kreirati projekt "Muzej prekinutih veza". Muzej svakom pojedincu nudi mogućnost da stvaranjem fundusa muzeja preboli svoj ljubavni brodolom.

Uz svaki donirani predmet možete pročitati i njegovu "povijest" tj. priču.
Priča ima doista svakavih, od bizarnih, patetičih, vrlo duhovitih, tužnih, pa sve do vrlo jednostavnih.
Ljubavna pisma, jestive tange, vjenčani albumi, haljine,vjenčanice,sjekira,  ruski kondomi, umjetna noga, hrvatsko-albanski riječnik samo su neki od eksponata koje možete pogledati u muzeju koji se smjestio na Gornjem gradu u Zagrebu.

Izloženi predmeti podijeljeni su po cjelinama čije su ideje ispisane po zidu: putovanja, razonoda, vjenčanja, bijes i ljutnja, smrt, predmeti strasti.
Muzej je zamišljen kao mali butik-muzej, sadrži mali muzejski dućan u kojem možete kupiti olovke ( namjena im je da ih strgate u napadu bijesa), majice, blokiće i razne druge predmete vezane uz temu prekida.
Postav je promjenjiv, trenutni možemo nazvati  "best off" i on je sadrži 10% dosada prikupljenih artikala.
I samo možete sudjelovati u bogaćenju muzejskog fundusa. Osim da stvari donesete osobno u muzej, svoju priču možete i poslati putem weba. Preko http://new.brokenships.com/en registrirate se i na taj način postajete korisnik i donator. Svaki korisnik sam odlučuje hoće li svoju zbirku sačuvati samo za sebe ili otvoriti i javnosti.
*autorske fotografije

              "Ako vam je slomljeno srce dođite u Zagreb"